„Mislila sam da nemozes biti gori nego sto jesi, da mi nemozes biti gnusniji nego sto si do sad bio… ali izgleda da moze. I to si bas danas pokazao. Najgore…najgore od svega je sto te ja usprkos svemu tome još uvijek na neki način volim. Ponekad se pitam jesam li ja normalna, ili sam negdje putem izgubila razum.“
Takva njegova radnja nije mogla proći bez komentara. Istina, komentara koji će ostati znani samo meni, ali opet. Neznam odakle mu uopće obraza što je došao sa njom, na „moju“ dobrotovornu priredbu. Pa što ako njena mlađa sestra pleše balet. Nikad do sad nije išao na nikakve priredbe, ni kazališne, a kamoli plesne. Bilo mu je teško otići u kino, a ne na priredbu.
„Šta ću ja tamo. Ne volim gužve i puno ljudi, više volim kad smo sami.“-uvijek ista izlika.
Što je sad bilo drugačije!? Možda je ONA bila drugačija, neznam; nikad neću saznati. I zaista mi je dosta već svega. Znam da sam ga trebala odavno preboljeti, ali ipak, pravu ljubav je teško samo tako pustiti. Mogu ja to sebi u glavi zacrtati, ali srce uvijek govori drugačije. I dok ono ne odluči da zaista prekriži Codya, dotad ću se još ponekad mučiti sa njim i njegovim postupcima. Ako realno sagledam sve, zapravo mi i dobro ide. Čak postoje dani kad ni ne pomislim na njega. I to više njih za redom. I to je napredak.
Mislim da je krajnje vrijeme da ozbiljno razmislim o odlasku kod Rileya u kolovozu. Rekao je da kartu već ima za mene. Prošao je zapravo vrlo jeftino, pa mu nije ni žao ako će je morati baciti. Dovoljno dugo sam se nećkala oko toga, nadajući se da bi ipak mogla otići tamo s osobom sa kojom sam trebala, no njega nije bilo. I to je kraj priče. Nije istina da ja zbog toga nebih mogla otići. Želim upoznati Aimee, i vidjeti Rileyev stan; između ostalog želim vidjeti Pariz. Želim vidjeti u što se to Riley toliko zaljubio, osim u Aimee, da je toliko oduševljen. Gledala sam slike na internetu, i iskreno, impresionirao me samo Eifelov toranj, i Luvre izvana. No u svakom slučaju, nije isto biti i doživjeti i vidjeti samo slikama. Uzela sam telefonsku slušalicu u ruke. Duga zvonjava telefona nekako me obeshrabrila, i već sam željela spustiti slušalicu, kad sam čula da se ipak netko s druge strane javio.
„Halo?“-upitala sam malo glasnije. Sve što sam čula bio je čudan šum, i glasno disanje.
„Halo? Riley!?!!!!“- povikala sam dovoljno glasno da probudim cijelo susjedstvo.
„Lin?“-upitao je nesigurno pospanim glasom. Pogledala sam na sat, bilo je 18:33h. Shit, kod njih je 6 sati naprijed.
„Da, ja sam. Probudila sam te, jelda?“ -upitala sam blagim posramljenim glasom.
„Da, kod nas je ponoć prošla sestrice.“-rekao je nekako razdragano. Nije se ljutio, i znala sam da mu je drago što mi čuje glas, jer je i meni bilo što čujem njegov.
„Samo sam htjela pitati, vrijedi li još ona ponuda da dođem kod tebe, i kako da dođem do karte za avion?“-upitala sam užurbano da ga ne držim dugo budnim, a i da ne probudim Aimee. Pretpostavljam da je kod njega; stalno je bila.
„Naravno da vrijedi, i kartu samo podigneš na aerodromu kad stigneš tamo. Rezervirana ti je za jedan avion prema Parizu između 20. i 21.8. Odaberi dan i avion, i dođi.“-rekao je veselo, sad gotovo budan.
„Hvala braco. „-došlo mi je da zaplačem.
„Uvijek za tebe Lin. A zašto to nije moglo pričekati do ujutro?“-u glasu mu se čula određena doza začuđenosti, pomiješana sa zabrinutošću.
„Neznam, jednostavno nije moglo. Pričat ću ti kad dođem. Hvala još jednom, i laku noć.“-rekla sam kratko, a zatim se nasmiješila.
„Laku noć Lin.“-znala sam da je i on razvukao usne u osmijeh. Nisam ga trebala vidjeti da bih to shvatila. Spustila sam slušalicu i zadovoljno se bacila na krevet.
Idem u Pariz. Pomislila sam u sebi, dok sam nogama mlatarala po praznom prostoru.
„Idem u Pariz!“-ponovila sam naglas i iskočila iz kreveta kao da me netko ubo iglom.
Tek mi je sad ta informacija došla do mozga, isto kao i činjenica da zapravo moram o tome obavijestiti sve u klubu i roditelje, i moram se spremiti za put. A imam samo dva dana za sve to.
Prvo sam odlučila nazvati Jakea, a zatim sve ostalo.
„Halo?!“-začula sam nešto tiši mu glas s druge strane
„Ej, ja sam. Jesi slobodan navečer? Htjela bih ti nešto reći.“-govorila sam uzbuđeno
„Jesam, ali tek iza 9. Idem prošetati sa Penny za kojih petnaestak minuta, pa ću ti se javiti kad je otpratim doma.“-i dalje mu je glas bio nešto tiši
„Ok. Vidimo se onda iza 9. Iako, znaš, i ja bih je voljela upoznati. Željela bih vidjeti koja je to djevojka osvojila srce mog najboljeg prijatelja.“- rekla sam veselo, i refleksno se nasmiješila
„Hoćeš. Uskoro.“-bilo je sve što je rekao a zatim smo oboje poklopili slušalicu.
Sad mi preostaju još roditelji, a zatim James i Kiki. Morala bih i Giadu nazvati. I Allena.
Na samu pomisao na njega kao da mi se tijelo ispunilo toplinom, dok mi je srce dva puta jače udaralo. Nisam si mogla pomoći a da i se to ne desi svaki puta kad se radilo o Allenu. Bilo je nešto u njemu što me privuklo od samog početka. Iako, neznam gdje bih ga smjestila u ovom trenutku u svom ovom neredu u mojoj glavi.

Tjedan dana napornih treninga ipak se isplatio na kraju. Točku smo uvježbali gotovo do savršenstva, iako smo već svi bili umorni, i zapravo se možda ni nismo trebali toliko truditi oko toga. Ipak je to bila samo priredba i ljudi neće primijetiti pogreške ili nepravilnosti u našim plesovima. No ipak, bila nam je ovo prilika da konačno radimo nešto. Sezona natjecanja i državnih etapa je završila. Počinje tek sa 1.10 ponovno, i sad im je bila idealna prilika da uvježbaju nove plesove, ili poboljšaju stare. Nakon što sam vidjela Savannah i Dewana kako plešu, predložila sam Jamesu da ozbiljno razmisli o tome da ih pošalje na prvo regionalno natjecanje.
„Samo ako ćeš ih ti voditi Jane.“-rekao je kratko i ponovno se zadubio u papire na kojima je radio.
„Ja?! Pa ja sam ovdje samo pomoćni trener. „-rekla sam obrambeno podižući ruke.
„Jane, ti si ovdje puno više od toga. I imaš ono nešto što zapravo treba za dobrog trenera. Možeš doprijeti do te djece. Dewan je ovdje već duže vrijeme, ja ga još nisam vidio ovako plesati. A tebi je to uspjelo.“-pogledao me u oči, i znala sam da je to zadnje što će mi reći. I da je zaista tako mislio. Ako ih ja neću spremiti za to natjecanje i otići sa njima, ostat će kod kuće. Nije mi postavljao ultimatum, jednostavno je to bilo tako. Oni su svi imali i više nego dovoljno posla, sa svojim plesovima i treniranjem djece, da bi se mogli toliko posvetiti njima.
„Dobro, pristajem. Ali ako prođu na regionalnom, netko će ih morati preuzeti.“-bila sam odlučna.
James je i dalje nešto piskarao po papirima i mrmljao si u bradu.
„James!?“-povisila sam glas.
„Da, dobro. Netko će ih preuzeti ako budu dobri.“-ponovno njegova melankolija. Kako je samo imao volje biti takav. Ili je to naprosto nešto sa čime se čovjek rodi.

Priredba je počinjala u 19h. Naravno svi smo tamo bili već dva sata ranije. Prvo još jedna proba, čisto rutinski, a zatim spremanje. Ivayne je bila nervozna, iako je već nastupila na dvije smotre, izgleda da je ipak ovo bilo drugačije. Ovdje su bili njezini roditelji, djed i baka, rodbina i prijatelji. Moram priznati da se slažem sa njom. Teže je nastupiti ispred ljudi koje poznaješ, nego ispred stranaca.
Progledala sam kroz zastore prema publici. Sve stolice bile su gotovo popunjene. Ugledala sam i tatu kako sjedi u trećem redu, a pored njega je stolica bila prazna. A zatim sam ugledala prizor od kojeg sam gotovo pala na pod. Uhvatila sam se čvrsto za zastore, a trbuh mi je počeo krčiti kao da tjednima nisam jela. Pokušala sam doći do zraka, ali jednostavno kao da ga nije bilo.
„Trenerice Jane, i vi se bojite?“-upitala je Ivayne svojim tanašnim glasom
U trenu sam došla k sebi. Duboko sam udahnula i nabacila lažan osmijeh.
„Ne dušo. Samo sam se iznenadila što su došli moji roditelji.“
TO je bilo najbolje čega sam se mogla sjetiti!?!?! Pa koliko mi je godina!
„Ne brinite trenerica, bit će sve u redu, zar ne? Tako ste vi meni rekli.“-uputila mi je pomalo prestrašen pogled
„Naravno da će sve biti dobro. I više nego dobro. Bit će odlično.“- pogladila sam je po glavi.
„Da, i ja mislim.“-rekla je veselo, a zatim otišla.
Pogledala sam još jednom kroz zastore. Tek sam sad shvatila da mi je mazohizam očito prirođen.
„Jane!!“-začula sam nečiji glas i naglo se okrenula. Bila je to moja mama, iza pozornice.
„Ispričavam se, nisam te čula.“-približila sam se mami.
„Nemaš se za što ispričavati. Što se mene tiče možeš se i potući.“-pogledala je u njihovom smjeru, i nacerila se.
„Molim!?“-nisam mogla vjerovati da to čujem od vlastite majke.
„Dobro si me čula.“-još jednom se nacerila, ovaj puta nekako zlobno.
„Hvala na odobrenju, ali ne hvala. Nije vrijedan toga, a ona još dva puta manje.“-rekla sam i pogledala u pod
„Šta?! Nemoj mi reći da ti nije došlo da je samo jednom udariš da joj malo izravnaš taj nos?“-zahihotala se. Gdje je moja mama, i što joj je ova žena napravila. Moja mama ne hihoće, i ne dozvoljava mi da se tučem, ili da udarim nekog „kako bi mu izravnala nos“.
„Mama!“-rekla sam iznenađeno i podigla obje obrve, a oči su mi skoro ispale iz glave.
„Molim? Što ja mogu kad cura ima krivi nos.“-namignula mi je, a zatim smo se obje nasmijale.
Ako je došla da me smiri i utješi prije nastupa, mislim da je upravo u tome uspjela. Njene rečenice cijelo vrijeme su mi odjekivale mislima i tjerale me da se smijem. Nisam mislila na to što su oni tamo, zajedno, nego na to kako se moja mama promijenila u samo 5 minuta. Ali ipak, to je bila moja mama, ona je uvijek znala kako.
Izašli smo na pozornicu i započeli sa rumbom. Nisam baš previše voljela rumbu, ali Kiki, Sean i James su uživali u njoj, pa smo je zato ubacili u točku. Nakon rumbe uslijedio je Paso doble. Glazba je ispunila prostoriju još jače nego prije, i svi smo promijenili smjer kretanja. Mike je stao okrenut mi leđima, kako bih ga mogla rukom obuhvatiti oko struka. Neznam što me natjeralo da mu pogledam preko ramena, baš u trenutku kad je Ona poljubila Codya. Nešto me toliko stisnulo oko srca da sam umalo zaboravila kako disati. Mike je shvatio da nešto nije u redu, pošto se nisam kretala onako kako je bilo uvježbano. Ogledala sam se po prostoriji, Kiki me zabrinuto pogledala, a Mike se trudio spasiti situaciju.
„Jane, Paso Doble, SAD!“-zagrmio mi je u uho, no i dalje nisam reagirala. Sve što sam uspjela registrirati bila je promjena pjesme, a zatim i Mikeovu glavu na svom ramenu.
„Velika Janey se uplašila.“-rekao je podrugljivo, usput me pokušavajući barem pokrenuti.
„Šuti budalo, nemaš pojma o čemu se radi!“-protisnula sam kroz zube suzdržavajući se od plača, i prepustila se njegovim kretnjama.
„Itekako imam Janey. Vidim ga i ja u publici, sa drugom. Dozvolila si da te to smetne u plesu. To nisu vrline profesionalke.“-i dalje se izrugivao.
„Šuti! Ja nisam profesionalka!“- okrenula sam glavu prema njemu. Pogodilo me ono što govori. „I nisam Janey!“-procijedila sam ljutito.
„Onda Paso doble. Odmah!“-uzvratio je jednakim ljutitim tonom, i u tom trenu kao da su me noge ponovno počele slušati. Ruku sam primaknula njegovoj glavi i uhvatila ga za lice. Nogom sam napravila polukrug po podu, pritom gledajući Mikea u oči. Vidjela sam kako je bio zadovoljan učinjenim i prihvatio je igru. Krenuli smo dalje sa plesom kao da se ništa nije dogodilo, a kad sam pogledala prema publici, shvatila sam da ni oni nisu baš primijetili kako nešto nije bilo u redu.
„Koliko god nisi bila u stanju pomicati noge. Izraz lica ti je bio kao da se poigravaš samnom. Ja sam samo prihvatio to. Zato se ta statička minuta nije činila kao greška.“-šapnuo mi je Mike prije nego me okrenuo oko sebe, a zatim ponovno uhvatio oko vrata i struka, i spustio prema podu.
Samo minuta. Imala sam osjećaj kao da je prošla vječnost. Popratio je moja dva okreta, svojima, a zatim kleknuo na pod kako bih mogla staviti nogu na njegovo koljeno. Oštro sam nogom trznula u prazno a zatim se on podigao sa poda, i oprezno obišao krug oko mene.
Izbacila sam sve iz glave, i ostavila samo ono što mi je trenutno trebao biti prioritet. Ples.
Prvi taktovi salse su počeli, a ja i Mike smo se samo nasmiješili jedan drugom. Nakon nekoliko otplesanih minuta, primijetila sam kako su se ostali parovi maknuli sa pozornice.
„Sad je tvoj trenutak da se pokažeš, o Velika Janey.“- izgovarao je oštro, sa dozom izrugivanja. Ovaj puta sam i ja zlobno razvukla usne u osmijeh, i odlučila, ako ništa drugo otplesati salsu onako kako znam.
Kad smo završili, snažan pljesak je odjekivao dvoranom, a ljudi su počeli ustajati nastavljajući pljeskati. Sa smiješkom sam gledala po dvorani ispunjenom publikom, i prvi put se ponovno osjećala kao da pripadam negdje. Ponovno je netko bio oduševljen i zadovoljan onime što znam raditi najbolje. Na pozornici su nam se pridružili svi sudionici, pa i moji parovi koje sam trenirala. Rukom sam im ustupila mjesto ispred sebe, a zatim im i ja zapljeskala.


* * * *

Jake-

Dvoranom se orio snažan pljesak, a očaranost se mogla očitati na licu publike.
Kad sam ga vidio da stoji tamo sa onom nemoguće glupom djevojkom, došlo mi je da ga udarim posred lica. Sva sreća da se između nas nalazilo tridesetak ljudi, pa nije bilo vrijedno da se probijam do njega. Jane je ponosno stajala na pozornici sa svojom grupom, a oči su joj sjale od zadovoljstva. Jedino joj je grč na licu odavao da je boli činjenica što je ON tu. Sa njom. Time sam još više dobio potrebu da mu uništim to lijepo lice.
Nakon podužih ovacija, dvorana se počela prazniti, a svi plesači su otišli iza pozornice u garderobe. Dogovorio sam se sa Jane da ćemo je Liam, ja, Henry i Linda pričekati. Cody i ona njegova su također čekali nekog. Uhvatio sam Codyev pogled, a zatim se odvojio od društva.
„Samo pametno Jake. Znaš da nije vrijedan.“ -zadnje što sam čuo kad sam odlazio od njih bio je Lindin zabrinuti glas. Na licu mu nisam mogao očitati nikakve emocije, dok je ona bila nedvojbeno zbunjena i prestrašena ko zec.
„Ovo je bilo nisko čak i za nekog poput tebe.“-procijedio sam kroz stisnute zube, a prste sam čvrsto zatvorio kako bih ga šakom samo jednom opalio po nosu.
Ugledao sam Jane kako ulazi kroz stražnja vrata, pa sam samo produžio do nje, ne okrećući glavu i ne čekajući njegovu reakciju.
„Bila si odlična!“-nasmiješio sam se i utisnuo joj kratki poljubac u rumene obraze
„Hvala! Drago mi je da ste me došli pogledati. Gdje idemo?“-uzvratila mi je jednako nasmiješena, dok se svim silama trudila ne gledati u njegovom smjeru.
„Linda je predložila da bi mogli na kolače, pa smo mislili otići do Geneva.“-uhvatio sam je pod ruku i krenuli smo prema ostalima koji su nekako zabrinuto gledali u našem smjeru. Prošavši pored Codya i nje, osjetio sam njegov pogled na leđima, i još jednom dobio neopisiv poriv da ostavim trag svoje šake na njegovim zubima.
Ali; bio sam dobar.

* * * *

Jane-

Cody je gledao za nama dok smo prolazili. Toliko sam mogla primijetiti iako sam se trudila da ne gledam u njega i nju. Jake je bio i više nego pristojan, mislila sam da će vikati na njega ili u najgorem slučaju prebiti ga na mrtvo. Vidjela sam mu to u očima, i osjetila u stisku njegove ruke kad smo prošetali pored njih.
No ipak ; bio je dobar.

Sjedila sam uz prozor glave lagano priljubljene na staklo i promatrala aute kako jure prometnicama. Nikad nisam bas previše voljela gužve u prometu. Najdraže mi je bilo kad sam mogla otići negdje pješice ili biciklom. Bilo je jednostavnije.
Zagledala sam se u vedro nebo, na kojem se nisu nazirali čak ni bijeli oblaci. Sve je izgledalo kao jedno veliko plavo platno, razvučeno i spremno da se po njemu slika. Začula sam zvonjavu mobitela, i posegnula rukom u džep hlača. Jake- naravno.
„Halo. Reci?“-javila sam se glasnije no obično da nadjačam zvuk prometa
„Samo provjeravam kako si?“-začula sam zabrinutost u njegovom glasu
„Jake, otišla sam prije 10 minuta. Dobro sam, iako se pitam jesam li dobro postupila.“-bila sam iskrena
„Jane, ako misliš da nemožeš. Nemoj. Ja sam ti već rekao da nije baš pametno.“-i on je bio
„Znam Jake. Ali nemogu kažnjavati Adrewa svojim ne dolaskom kod njega, samo zato jer je Cody kreten. Andrew nije ništa kriv, ni Katie, a oboje su mi dragi. Moći ću ja to, ne brini.“-rekla sam sa lažnom hrabrosti, i razvukla osmijeh licem, ne bih li i samu sebe uvjerila u to.
„Dobro Jane. Zovi ako trebaš.“-bilo je sve što je rekao a zatim poklopio slušalicu.
Znam da nije bio ljut, bilo mu je samo žao, jer je smatrao da se nepotrebno mučim. Možda je i bilo tako, ali sad je već prekasno. Rekla sam Katie da sam krenula, i oni me očekuju. Mogu ja to.

* * * *

Šest autobusnih stanica kasnije sišla sam iz autobusa i zagledala se u zgrade koje su me okruživale. Sad sam samo trebala preći još tri ulice da dođem do Codyeve kuće. Srce mi je počelo ubrzano kucati, iako sam znala da Codya nema kod kuće. Nebi mi Katie rekla da dođem da je on tamo, znam da nebi.
Popravila sam torbu na ramenu, i zaputila se niz ulicu.
Mala kućica sa vratima boje mahagonija, obasjana suncem, izgledala je nekako prazno. Automobila nije bilo ispred kuće, a iz nje nisu dopirali nikakvi glasovi. To je samo značilo da je Mille još na poslu, a Cody nije kod kuće. Odahnula sam sa olakšanjem i pozvonila.
„Jane! Jane!“-začula sam viku sa druge strane vrata, a zatim su se naglo otvorila.
Sljedeće što sam osjetila bio je lagani udarac u moje noge, a zatim i malene ručice oko mog struka.
„Andrew, lakše malo. Srušit ćeš Jane prije nego uopće uđe u kuću.“-vikala je Katie za njim, usput brišući ruke kuhinjskom krpom
„Ej Jane! Uđi.“-nasmiješila se, i odmaknula u stranu da prođem.
„Kako si? Kako su tvoji?“-upitala je kad smo išle hodnikom prema kuhinji.
„Dobro su, hvala na pitanju. Oboje su na poslu. Kako si ti? A ti Adrew, jesi dobro? Puno ljutiš Katie?“- pogladila sam ga po kosi a on je podigao glavu i nasmijao se
„Ne ljutim je, ona mene ljuti.“-rekao je kratko i otrčao u svoju sobu, vjerojatno po igračke.
„Ja sam dobro. Andrew je dobar, znaš njega. Mama je na poslu još uvijek. Radi prekovremene jer su neki uzeli godišnje.“-odgovorila je pogleda uprtog u smjeru kojim je Andrew otrčao. „Jesi li za cappuchino, sok, limunadu?“
„Može limunadu, hvala.“- sjela sam za stol i pričekala da mi se Katie pridruži.
„Vidim, nova frizura.“-rekla sam nasmiješivši se.
„Eto, ti si primijetila odmah. Cody i mama nisu ni vidjeli da imam sasvim drugačiju frizuru i boju kose. Toliko o tome da obraćamo pozornost jedni na druge.“-rekla je sa podsmjehom, i stavila čašu limunade ispred mene.
„Jane!! Dođi se igrati!“.
Pogledale smo se u tišini i nasmijale jedna drugoj. Naravno, nisam bila ovdje da bih pričala sa Katie, nego da bih se igrala sa Andrewom. Barem je to on tako gledao. Uzela sam svoju čašu sa stola i otišla u dnevnu, a Katie me slijedila.
„Evo me mališa. Šta ćemo danas raditi?“- pridružila sam mu se, sjevši na pod ispred hrpe igračaka.
„Neznam, smislit ćemo nešto.“ –slegnuo je ramenima i uzeo mali kamion u ruke. „Katie, možeš nam se i ti pridružiti.“-rekao je veselo i pogledao u svoju stariju sestru očima punim ljubavi.
Nije mi trebalo dugo da se prisjetim zašto sam ga obožavala. Bio je najbolje dijete, i dijete sa najviše ljubavi, za sve koje je poznavao. Nije u nikom vidio ništa loše, i nisam ga čula da je ikada rekao o nekom ijednu ružnu riječ. Tome sam se zaista divila; iako je bio samo desetogodišnjak.

Nakon sat i pol odlučila sam da je vrijeme da odem kući. Codya do sada nije bilo, i ne želim više riskirati.
„Bilo je lijepo vidjeti vas ponovno.“-rekla sam navlačeći bijele patike
„I tebe isto. Dođi nam uskoro ponovno. Uvijek si dobrodošla.“-rekla je Katie sa smiješkom na licu, položivši ruku na moje rame.
„Hvala Jane što si se igrala samnom.“-doletio je i Andrew usput srušivši kišobran u hodniku.
„Uvijek maleni! Vidimo se brzo!“- osjetila sam kako me ispunila neka toplina. Stvarno je bio posebno dijete.
„Jane, prije nego odeš. Znam da nebih trebala, i smijela. Ali ne želim da se iznenadiš…“-započela je na pola glasa. „Jane, on… pa… ima drugu.“-rekla je pognuvši glavu. Na trenutak sam zaboravila disati, a prostorija kao da je postala udaljena kilometrima. Nisam si mogla dozvoliti da se slomim ispred njih. Pogledala sam u Katie; vidjela sam da joj je bilo teško reći mi to, ali sam isto tako cijenila što je to učinila.
„Hvala što si mi rekla. Bilo je i vrijeme da to napravi.“.
Duboko sam udahnula, i pokušala razvući osmijeh licem.
„Anne.“-odgovorila je malo kasnije
„Molim?“-okrenula sam se, iznenadivši se.
„Zove se Anne.“-završila je kratko. „I žao mi je.“
"Ne mora ti biti žao. To je njegova odluka i njegovo pravo. Drago mi je ako je sretan."- izgovorila sam sa ogromnom knedlom u grlu, i okrenula se kako bih otišla
"Vidimo se Jane."- rukom se uhvatila za otvorena vrata, gledajući zamnom kad sam odlazila sa njihovog prilaza.
„Bok Janeeee!“-još jednom je viknuo Andrew, prije nego sam nestala iza ugla.
Čim sam iz izgubila iz vidika, suze su same počele kliziti niz lice. Žurila sam do autobusne stanice kako bih što prije došla kući. Osjećala sam se manjom od namjanjeg miša. Nevažnom. Običnom.
Nisam znala tko je ta Anne. Niti kako izgleda. Niti me zanimalo to. I koliko god sam bila svjesna da će se to dogoditi, da neće vječito biti sam, koliko god sam se pripremala na to. Izgleda da nikad nebi bila dovoljno spremna prihvatiti takvu činjenicu.
„Jake, on ima drugu.“-zajecala sam u slušalicu.
„Jane, smiri se. Hoćeš da dođem po tebe, ili ćeš moći sama?“-upitao je zabrinuto, iako pomalo bjesno.
„Moći ću sama. Igralište; kad dođem.“- govorila sam u natuknicama. Nisam čak bila ni u stanju izgovarati cijele rečenice.
„Naravno. Vidimo se.“
Znao je o čemu govorim. Nije bilo prvi - ni zadnji puta da smo se našli na našem igralištu kad god je nekom nešto trebalo. Bila sam zahvalna na Jakeu. Mogla sam ga zvati u bilo koje doba dana i noći. Uvijek je bio tu, i uvijek je bio slobodan za mene.

* * * * *

Večernji trening odvratio mi je sve misli od Codya i Anne. Usredotočila sam se samo na uvježbavanje koreografije koju smo svi zajedno trebali otplesati na priredbi. Nismo više imali mnogo vremena, za tjedan dana već sve treba biti spremno, a kako smo se svi usredotočili na uvježbavanje mladih grupa ili parova, gotovo da nismo imali vremena za našu točku. Ples sam po sebi nije toliko težak, ako to radite sa ljubavlju. Ali uvježbati parove da plešu sinkronizirano bio je zahtjevan posao, koliko god mi bili iskusni. Kiki i James, Maya i Reon i ja i Mike, plesali smo već punih sat vremena početak koreografije, i dalje to nije izgledalo onako kako bi mi to htjeli. Prešli smo na ostatak plesa, jer je bilo očito da je za danas dovoljno.
Ben, Ivayne, Dewan i Sawannah su danas bili odlični. Sawannah je prehlađena, no svejedno je odradila trening kao prava mala profesionalka. Vidi se da pleše sa srcem, i da zaista uživa u tome. A to su bile kvalitete dobrog plesača.
Kad smo završili sa treningom, i uvježbavanjem točke, vani se već spustio mrak, a Sweetwater je obasjavala slaba mjesečina. Izgleda da se vedar dan pretvorio u oblačnu noć; mogla bi čak pasti i kiša, nebi bilo na odmet. Pričekali smo vani na svježem zraku da James zaključa školu, a zatim smo otišli na kavu.
„Jane, hvala što si pristala plesati.“-rekla je Kiki pogledavajući u naoblačeno nebo
„Hvala vama što ste me primili nazad.“- odgovorila sam uhvativši je ispod ruke, i ubrzavši korak.
Zaboravila sam već kako je to bilo nekada. Kava i smijeh poslije dobro odrađenog treninga. Prijatelji i osobe kojima je stalo do mene, i do onog što radim.
Poruka na mobitelu podsjetila me da postoji još jedna osoba koja je svakako pridobila mnogo moje pažnje u zadnje vrijeme.
„Ej mala. Nisam imao novaca na mobitelu do sad. Kažeš nema kiše ni oluje. Možda bi onda mogao preseliti kod vas. J“ – Allen.
Svaki put me uspio iznenaditi. Kad sam najmanje očekivala on bi se javio, i misli bi mi odlutale u Nashville.
No samoća koja me čekala kod kuće kad legnem u krevet nije mi bila utjeha, samo još veća muka koja će tek usljediti.

„Dobro, pričaj.“-rekao je kad smo sjedali u crvene fotelje u kafiću.
Unutra su se miješali razni mirisi; kava, dim cigareta, i vanilija iz mirisnih štapića postavljenih na svaki stol. Ne baš previše uspješna kombinacija.
„Mislim da bi ti prvi trebao početi.“-namignula sam mu, odloživši torbu pored sebe
„Ja?! Pa ti si bila u drugom gradu ovaj vikend.“-rekao je pomalo iznenađeno
„Jake.“-podigla sam obrve
„Jane, stvarno nemam…“-pokušao je no prekinula sam ga
„Jake!“-malo sam povisila glas dok sam se pokušavala suzdržati da se ne nasmijem.
„Dobro. Ja ću prvi.“-rekao je poraženo. „Henry, Linda, Ozzy , ja i Alec smo izašli u Aqu. Bilo je sasvim ok, neki party sa glazbom 80'ih. Prije nego smo trebali otići kući, zabio sam se u jednu djevojku kad sam išao po još jedno piće. „-malo je zastao, a zatim me pogledao.
„Dakle?! Tko je ona?“-upitala sam radoznalo potičući ga da nastavi
„Penny.“-rekao je kratko
„Penny? Koja Penny?!“-samo ime mi ništa nije značilo
„Sad je maturantica. Mislim da sam je sreo par puta kada sam bio maturant, ali nisam nikad imao prilike razgovarati sa njom. Zapravo je prilično simpatična.“ – završio je, a sjaj u očima kao da je postao još veći.
„Ooo, Jake. Ti to zapravo hoćeš reći da si pronašao curu?“-počela sam zadirkivati
„Potencijalnu.“-naglasio je, i podigao desnu obrvu. „A sad ti?“
„Pa, prvo da ne zaboravim, Giada te pozdravlja, i rekla je da bi mogli jednom zajedno doći tamo kod nje. Tenneessi je prekrasan, barem onaj dio koji sam ja vidjela. Ako izuzmemo oluju koja je bila…“ –počela sam brzo govoriti ne bih li nešto zaboravila, ili propustila. Znala sam da želi cjelokupni izvještaj. Kasnije ću ga preispitati više o toj famoznoj „Penny“.
„…i javio mi se kad sam već bila u vlaku za doma. Pisali smo skoro cijelim putem, tako da mi nije bilo dosadno.“-završila sam, brzo usput prebirući po glavi nisam li nešto zaboravila.
„Ooo, Jane. Ti to zapravo hoćeš reći da si pronašla dečka?“. Loša imitacija mene.
„Potencijalnog.“- odgovorila sam i nasmijala se, a on je samo slijedio moj primjer.

* * * * * *

Ustala sam ujutro iz kreveta, jedva čekajući da uđem u plesnu dvoranu. Već dugo nisam imala takvu potrebu za plesom kao sad. Otišla sam u kupaonicu, brzinski obavila šta sam imala i spremila se za trening. Sunce se probijalo kroz napola zatvorene zavjese, donoseći ljepotu ljetnog jutra.
Kuća je naravno bila prazna, mama i tata otišli su prije dva sata, a Rileya nije bilo. Teško sam uzdahnula, i krenula niz stepenice koje su škripale pod mojim nogama.
Popila sam sok od višnje, usput promatrajući popis namirnica koji je mama ostavila na stolu, zajedno sa novcima. Pokupila sam to, ubacila u torbu i izašla van. Sunce je već prilično dobro udaralo, pa sam nabila naočale na nos ne bih li se tako oslobodila neprestanog škiljenja.

Došla sam ispred plesne škole, i gurnula masivna vrata kako bih ušla. Mike, Leina i James već su bili tu. Mike i Leina su plesali i uvježbavali tango; nisu ni primijetili kad sam ušla, no bilo je i za očekivati.
„Jutro!“-rekla sam veselo, malo glasnije kako bih nadjačala glazbu.
„Jutro Jane. Nešto si posebno vesela danas.“-prokomentirao je James svojom poznatom melankolijom u glasu. Neznam kako mu je to uspjevalo. On bi i najveselije pitanje, ili pak konstantaciju, izrekao na tako hladan, čudan način, kao da će kraj svijeta uskoro.
„Ništa posebno. Valjda sam ustala na dobru nogu.“-slegnula sam ramenima i otišla se presvući u svlačionicu.
Nakon što sam se zagrijala i odgledala Mikeov i Leinin bečki valcer, odlučila sam zamoliti Jamesa da zapleše samnom. Nisam ga dugo trebala nagovarati, pristao je, jer ionako ništa nije imao za raditi. Iznenadila sam se koliko je postao dobar otkad me nije bilo. I prije je plesao dobro, ali sad se znatno popravio. Moglo bi se reći da je sasvim ravan Mikeu, u svakom pokretu.
„Impresivno.“-rekla sam pomalo iznenađenim tonom kad smo završili
„Hvala. No to je došlo sa godinama rada. Ti si rođena sa tim.“-odgovorio je zadihano, a zatim otišao po ručnik. Ostala sam zatečena njegovom izjavom, iako mi je godila. No svejedno, nisam se smatrala nekim posebnim talentom za ples. Samo velikim zaljubljenikom u isto.
Uzela sam mobitel u ruke kako bih provjerila koliko je sati i poslala Jakeu poruku. No umjesto Jakeu, počela sam pisati Allenu.
„Jutro! Samo da se javim, pošto jučer nisam, da sam stigla sretno kući. Ovdje je vruće i vedro, i nema nikakvih naznaka skoroj oluji.“ –utipkala sam na brzinu i potražila Allenov broj u imeniku.
„Zadovoljna?!“-začula sam Mikeov glas iza sebe
„Ha?! Molim?!“-rekla sam brzo se okrenuvši. Prepao me.
„Oteo ti se smiješak. Mislio sam da si zadovoljna nečim.“-konstatirao je, a zatim izvio kut usne.
„Ničim posebnim.“-rekla sam smireno.
„Jesi se odmorila za vikend?“-provukao je ruku kroz kosu i stresao glavu.
„Zapravo i jesam. I to prilično dobro.“"
„Odlično. Vidio sam te maloprije kako si plesala sa Jamesom. Mogu ja zamoliti za ples?“-ispružio je ruku i naklonio se, pritom se zaljuljavši. Izgledao je nespretno simpatično. Stavila sam dlan u njegovu ruku i krenuli smo prema sredini dvorane. Tamo se još jednom poklonio uz vragolasti osmijeh, a zatim upalio radio. Početni taktovi salse počeli su odjekivati dvoranom, i nije mi preostajalo ništa drugo nego nasmiješiti se.
„Nisi mogao odoljeti, jelda?!“
„Tebi. Nikad.“-prihvatio je moje zadirkivanje, a zatim me povukao u dijagonalu, okrećući me laganim pokretima.
„Trebali bi uvježbati za predstavu ovaj, i još dva plesa. Moramo samo sve okupiti jedan dan, da vježbamo zajedno.“-govorio je na prekide udišući zrak
„Dobro, samo reci kad. Dogovorite se, pa mi javi. Ja sam ionako navečer tu. Dolaze Dewan i Sawannah, i Ben i Yvaine na trening.“
„Ok.“-bilo je sve što sam uspjela čuti prije nego mi je okrenuo leđa i privio ih uz moja.
Nakon što sam završila i sa tim plesom, do nas je došla Leina. Kratko smo popričali, nakon čega sam shvatila da je vrijeme da odem. Moram još do trgovine, a vani je žega sve veća.
Dohvatila sam mobitel sa stola, i ugledala primljenu poruku. Mislila sam da je Allen, no iznenadila sam se kad nije bio.
„Ej, već te dugo nema kod nas. Andrew je jučer pitao za tebe. Zašto nebi došla jedan dan na kavu?“
Poruka je bila od Katie. Neznam zašto no srce kao da mi je preskočilo par otkucaja, a zatim nastavilo u dotadašnjem ritmu. Nisam znala što bih joj rekla, pa nisam ništa odgovorila. Kad stignem kući, razmislit ću. Neznam jesam li spremna ponovno vidjeti i suočiti se sa Codyem, ako dođe do toga.

„Hvala ti na prekrasnom vikendu.“-rekla sam sa suznim očima dok sam na kolodvoru grlila Giadu
„Hvala tebi što si došla. Puno mi je to značilo.“-odgovorila je protegnuvši licem slabašan osmijeh
„I meni je.“-još jednom sam je zagrlila a zatim sam ušla u vlak vukući stvari za sobom.
Prije nego sam otišla potražiti slobodno mjesto, okrenula sam se prema Giadi
„Pozdravili Allena, sljedeći put kad ćete se vidjeti.“
„Naravno!“-rekla je ushićeno i namignula mi. Na tu njenu gestu samo sam preokrenula očima i krenula u potragu za praznim kupeom. Ako budem te sreće.
No nisam bila. Svi kupei bili su zauzeti. Sjela sam u onaj u kojem je bila starija gospođa. Nosila je sa sobom samo tri platnene vrećice, obučena u starinsku haljinu, sa neobičnim cvjetnim uzorkom, pogledala me umornim pogledam kad sam ušla. No unatoč njenoj poodmakloj dobi, primjetila je suze u mojim očima.
„Rastanak sa dečkom?“-upitala je pomalo hrapavim glasom
„Ne. Najboljom prijateljicom.“-odgovorila sam toplo se nasmiješivši. Kimnula je glavom u znak odobravanja i sklopila oči.
Nakon što sam stavila stvari u pretinac iznad svoje glave, izvadila sam iPod iz torbe i nabila slušalice u uši. Nisam voljela tišinu, a ni vlakovi nisu bili iznimka, koliko god zapravo oni bučni bili, trebala sam i nečije glasove.
Četiri stanice posije, gospođa je izašla iz vlaka, a ja sam ostala sama. Što mi zapravo i nije bila neka utjeha. Imala sam previše vremena za razmišljanje, a to nikako nije bilo dobro.
Uzela sam mobitel u ruke kako bih pogledala koliko je sati, kad sam na ekranu ugledala malu omotnicu sa obavijesti „1. Poruka primljena“. „Sranje! Zaboravila sam se javiti mami kad sam krenula. Vjerojatno se već brine.“-proletjelo mi je glavom prije nego sam uopće otvorila poruku. Već sam bila spremna na mamine histerične ispade, kad sam shvatila da broj sa kojeg mi je poruka poslana zapravo neznam.
„Hej, ostala ti je najbolja majica kod mene. Hoćeš li preživjeti?!“- glasila je poruka, a kad sam je pročitala oči su mi zasvijetlile. Allen.
„Mislim da hoću. Ali sad imam dodatan razlog da se vratim. Giada?“-odgovorila sam kratko.
„Da Giada. Došla je kod mene nakon što te ostavila na kolodvoru, i prenijela mi tvoje pozdrave, pa sam suptilno zatražio tvoj broj. Nadam se da nije problem.“

„Naravno da nije. Zna Giada što smije.“

Nakon toga uslijedila je još jedna poruka, pa još jedna, i tako sve dok nisam gotovo stigla kući. Ako ništa drugo, barem nisam morala razmišljati o ničem. Razgovor sa Allenom tekao je sam od sebe, bez prevelikog napora, i predugog razmišljanja što ću sljedeće napisati.Osmijeh mi nije silazio sa lica, i bilo je dobro za promjenu smijati se.

Tata me dočekao na kolodvoru. Sjedio je na tamno plavoj, drvenoj klupici, ispuhujući posljednji dim cigarete koju je netom ugasio.
„Ej malena, jesi se dobro provela?“- upitao je znatiželjno
„Uvijek tata!“-rekla sam i obgrlila ga rukom oko struka, dok je on uzeo moju torbu kako bi me rasteretio.
Ušavši u kuću osjećala sam se opušteno i smireno. Kao da me mjesecima nije bilo. Pozdravila sam se sa mamom koja je pregledavala nekakve nacrte za posao, i otišla u sobu po telefon.
„Hallo? Gospođo Brown? Jane pri telefonu, je li Jake kod kuće?“-upitala sam pomalo zbunjeno iznenađena ženskim glasom sa druge strane
„Zdravo Jane. Da, kod kuće je, evo sad će.“-rekla je veselo
„Kako to da ste vi kod kuće?“ –upitala sam kako bih razbila tišinu
„Sandy je morao nešto obaviti ovdje, pa smo se vratili na par dana. Ali uskoro idemo nazad.“- odgovorila je pristojno. „Evo Jakea. Bilo mi je drago što sam te čula Jane.“-rekla je iznenada
„Također gospođo Brown. Pozdravite gospodina Browna.“-izmrmljala sam na brzinu iako sumnjam da je čula ovo zadnje
„Bok Jane! Stigla si već?“- znala sam da mu je osmijeh na licu zbog načina na koji je govorio
„Jesam, prije 15 minuta. Hoćemo li na kavu?“-upitala sam, iako sam znala odgovor
„Naravno. Vjerujem da mi imaš svašta za ispričati.“- rekao je puhnuvši u slušalicu
„A to bi znao, jer?“
„Jer ti to čujem u glasu.“-samopouzdanja nije manjkalo u ovoj rečenici.
„Ah Jake, što bi ja bez tebe.“-nasmijala sam se i preokrenula očima, iako me nije mogao vidjeti.
„Doista neznam Jane.“-odgovorio je glasno se nasmijavši. „Za 15 minuta na igralištu?“-upitao je kad je konačno došao do zraka
„Da. Vidimo se!“
Spustila sam slušalicu, a zatim otišla izvaditi stvari iz torbe kako bi se oprale.
Iz ormara sam izvukla zelene kratke hlačice i obukla crnu majicu bez rukava te se uputila na igralište.
Kad sam stigla tamo, Jake je već sjedio na ljuljački sa neobičnim osmijehom na licu, i čudnim sjajem u očima.
Izgleda da nisam ja jedina koja će imati nešto za pričati.

Zao mi je.. ali jednostavno.. ne stignem sad... blokada u svemu..
cak ne stignem ni procitat ni komentirati nista vase... potrudit cu se to jednom nadoknadit...
oprostite....

Vasa Jane

Kad smo izašli iz M's 8-a, vani je već kiša opasno pljuštala, a ulice su bile gotovo poplavljene. Izgleda da odvodnici nisu mogli progutati toliko vode koliko je napadalo.
„Ostanite ovdje, ja idem po auto.“- rekao je na brzinu i potrčao u sporednu uličicu držeći ruku ispred lica kako bi barem nešto vidio.
„Kako će on voziti po ovakvom vremenu.“-viknula sam Giadi u uho, iako sumnjam da me čula.
„Neznam!“- viknula je i poskočila unatrag kad se Allen zaustavio tik uz rubnik usput nas zalijevajući povećom količinom vode.
„Baš ti hvala.“-rekla sam i zalupila vratima
„To je najbolje što sam mogao.“
Pričekao je da Giada zakopča pojas, a zatim je lagano krenuo niz ulicu. Brisaći nisu bili ni od kakve pomoći, a kiša je udarala o staklo kao da će ga svaki čas razbiti.
„Odvest ću vas do mene. Nemogu dalje ovako.“-rekao je pomalo strahujući
U daljini se prolomila teška grmljavina. Nebo se nije moglo vidjeti, a sudeći po brzini kojom je vjetar puhao, čiste sreće smo što nas nije pogodio tornado.
„Allene pazi!“-viknula je Giada panično, dok je Allen oštro nagazio na kočnicu. Ispred nas nalazio se kombi, prevrnut na bok. Nije ni čudo što ga nije vidio. Nije mogao kad mu nije vidio svijetla. Stali smo a Allen je izjurio iz auta, dok smo Giada i ja slijedile njegov primjer. Provjerili smo putnike u kombiju. Dvije žene i jedna muškarac. Kosa mi se zalijepila za lice, a bijela majica sad je već bila i prozirna. Prozor na suvozačevom sjedalu bilo je razbijeno, a jedna od dvije žene bila je bez svijesti. Giada je skinula bolero koji je imala na sebi i njime do kraja maknula razbijeno staklo kako bi mogle izvući žene iz kombija. Iako smo bili svjesni činjenice da ih baš nije najpametnije izvlačiti zbog mogućih ozljeda, no svaki trenutak mogao je u njih udariti još koji auto, a to bi bilo mnogo gore. Ubrzo nakon što smo ih izvukli, začuli smo kola hitne pomoći i odmaknuli se u stranu kako nebi slučajno naletjeli na nas. Dalje su doktori preuzeli brigu na sebe, a mi smo mokri i još uvijek potreseni otišli nazad do auta. Bez ijedne riječi Allen je sad još opreznije krenuo dalje prema svojoj kući. Giada i ja smo drhtale od hladnoće, mokre i promrzle, dok se Allen cijelo vrijeme mrštio pokušavajući razabrati barem obrise nečeg na ulici. Jedva smo se već probijali kroz otrgnute grane drveća i ogromne količine ustajale vode na cesti. Kad smo konačno stigli ispred Allenove kuću svi smo odahnuli. Mislim da je zrak sad bio lakši barem za 100 kilograma. Izjurili smo u kuću, pokušavajući ne stvoriti buku, no nije nam baš uspijevalo.
U dnevnom boravku sjedila je Allenova majka. Žena srednjih godina, crvenkaste kose, mjestimično prošarane sijedima, zabrinutog izraza lica. Kad nas je vidjela kako mokri do kože ulazimo u kuću, mislim da sam mogla čuti njezin uzdah olakšanja, jednak onom koji smo nas troje ispustili kad smo parkirali ispred kuće, živi.
„Mama, ovo je Marylin Jane. A Giadu znaš.“-rekao je na brzinu, izuvajući crne, mokre pumice.
„Samo Jane. Drago mi je.“- izgovorila sam smeteno, pokušavajući osušiti ruku koju sam pružila, no nisam je imala u šta obrisati. Tad sam ponovno postala svjesna prozirnosti svoje bijele majice, i nekako refleksno sam ruke povukla k prsima.
„Također.“-izgovorila je kratko a zatim nestala
„Kao da ćeš sakriti nešto što se do sad sasvim jasno moglo vidjeti“-rekao je Allen uz osmijeh
„A ti si to kao proučavao?“-upitala sam posprdno
„Neznam tko nebi. Moram priznati, vrlo zanimljiva majica.“- namignuo mi je, a zatim mi dobacio jedan ručnik koji je njegova majka donijela iz kupaonice. Prvo sam obrisala kosu, jer mi se iz nje voda još uvijek slijevala u potocima, a zatim sam obrisala ostatak.
Giadu i mene dočekala je topla soba i čista velika postelja. Jedva sam čekala uroniti u te bijele plahte i sklopiti oči. Prije nego sam se uspjela baciti na krevet začule smo kucanje na vratima. Obje smo u isti tren okrenule glave prema vratima, a Giada ih je otišla otvoriti.
„Oprostite što smetam cure, znam da ste umorne. Ali mislim da bi vam topli čaj godio prije spavanja. Promrzle ste.“-rekla je nježno, majčinskim tonom. Zaista je bila draga žena.
„Hvala gospođo Smith.“-rekla sam pognute glave, jer mi je bilo nekako neugodno. Nisam imala običaj spavati kod nekog dečka, osobito ne upoznati njegovu mamu odmah.
„Angie.“-rekla je sa osmijehom. „Zovite me Angie.“
„Hvala Angie.“-odvratila je Giada, i prišla bliže da uhvati pladanj koji su zatim njih dvije spustile na stolić.
„Uživajte u čaju, i ugodne snove.“- još jednom se blago osmjehnula a zatim izašla iz prostorije.
Popile smo čaj, a nakon toga utonule u dugo očekivani, i prijeko potrebni san.
Probudile smo se sa podnevnim suncem, a kuća je još uvijek odisala tišinom i spokojem. Razmaknula sam bijeli prekrivač i otišla do prozora. Ulice su i dalje bile prepune vode, granja i lišća, te svakojakih stvari koje je voda nosila. „Ako još danas dođemo do Giadinog doma, bit će to napredak.“-pomislila sam u sebi, i zažalila što nisam zaboravila torbu u Allenovom autu. Sad bih barem imala čistu odjeću sa sobom i četkicu za zube.
„O čemu razmišljaš?“-upitala me polusneno
„O svojem koferu.“-rekla sam osmjehnuvši se
„I čistim stvarima…“-proškiljila je na jedno oko
„…i četkici za zube.“-završile smo u isti glas, a zatim se glasno nasmijale.
Kucanje nas je na trenutak prekinulo.
„Naprijed.“-rekla sam glasno, a zatim se odmaknula od prozora.
Bio je to Allen. Smeđa raščupana kosa, za koju se očito nimalo nije potrudio da je dovede u red, kratke crne hlače, i crvena majica odrezanih rukava, činili su ga i rano ujutro lijepim. Primijetila sam da su mu oči neobično smeđe s blještavim, crvenim odsjajem,poput jantara pri zalasku sunca. Posramila sam se svog izgleda u tom trenutku, jer se u prevelikoj žutoj majici i ispranim svijetlo plavim hlačicama nisam osjećala baš najugodnije, a ni najprivlačnije. Lice mi je poprimilo crvenkastu boju.
„Jutro! Čujem da ste budne. Siđite na doručak.“ - nasmiješio se a zatim zatvorio vrata.
Giada je još uvijek bila zavučena ispod pokrivača, gledajući u vrata.
„Lijepo je imati prijatelja poput njega.“- uzdahnula je, a zatim lijeno odmaknula pokrivač.
„Slažem se. Znaš, sad mi i Jake fali. Mislim da bi se njih dvojica odlično slagali.“-rekla sam sjetno
„I ja sam to već nekoliko puta pomislila. Trebala bi vas jednom oboje pozvati. Možda slijedeći put.“
„Da, slijedeći put.“-odgovorila sam zadovoljno, a zatim krenula prema kuhinji.
Tamo je gospođa Smith već spremno čekala na nas dvije sa svakojakim namirnicama na stolu.
„Dobro jutro djevojke. Nisam znala što volite, pa sam spremila svega po malo.“- rekla je prebacivši kuhinjsku krpu preko ramena. Tek sada, pod sunčevim svijetlom, mogla sam vidjeti sitne bore u kutu njenih zelenih očiju, i vrećice ispod očiju. Iako nije djelovala staro, godine su ipak uzele maha.
„Hvala gospođo Smith.“- posramljeno sam sjela za stol, a zatim primijetila njen pogled.
„Oprostite. Angie.“-ispravila sam se i gotovo počela mucati.
„Smiri se Jane. Nije moja mama tako strašna.“-čula sam ga kako mi dobacuje ispod glasa.
Slabašno sam izvila kutove usana u nešto nalik osmijehu a zatim uzela krišku kruha i namazala marmeladu od višanja na nju.
„I ne brini. I u ovoj staroj majici izgledaš slatko.“ –mislim da mi se u tom trenutku izbeljio, ali nakon što je izgovorio rečenicu do kraja, nisam baš previše bila u stanju percipirati stvari oko sebe.

* * * *

Tek predvečer smo mogle otići do Giadinog doma. Ulice su još uvijek mjestimično bile poplavljene a lišće je i dalje bilo posvuda, no barem su se potrudili maknuti sve ostale zapreke na cestama.
„Hvala na svemu.“-nagnula sam se kroz prozor i pogledala u Allena
„Nema na čemu, i drugi puta.“-odvratio je odmahnuvši rukom.
„Vidimo se navečer Allene. I zahvali se mami još jednom.“- dobacila je Giada preko mog ramena, a zatim prva krenula stepenicama prema svojoj sobi.

Kad smo te večeri izašle na ulicu zrak je mirisao na kišu, a munje pulsirale poput vena u teškim crnim oblacima.
„Bolje da požurimo, pljusak će svaki čas.“-rekla je Giada gledajući u nebo.
Uhvatila me za ruku i povukla uzbrdo glavne ulice.
„Gdje idemo?“-upitala sam pokušavajući nadglasati automobile koji su prolazili pored nas. Očito mi nije uspjelo, jer odgovor nisam dobila. Vjetar mi je mrsio kosu, pretvarajući moju vješto napravljenu frizuru u busen zapetljane kose. Požurile smo niz malu uličicu, u kojoj su se nalazile gotovo identične kuće u nizu, sve iste visine, istih krovova, jedino je fasada bila drugačije boje. Giada je pozvonila na treću kuću boje breskve. Dva velika prozora prekrivala su polovicu zida kuće, i da nije bilo bijelih zavjesa, prostorija bi vjerojatno izgledala kao pozornica za prolaznike. Drvena vrata širom su se otvorila, a Allen je stajao na njima sa osmijehom na licu. Mišićav torzo reljefno mu se vidio kroz bijelu majicu kratkih rukava koju je imao na sebi. Pogledao je u nebo i namrštio se.
„Hej! Uđite, pokisnut ćete.“-izgovorio je nježno, a zatim se odmaknuo kako bi mogle proći.
„Ej!“- Giada se široko osmjehnula i propela na prste kako bi mu utisnula kratki poljubac u obraz
„Bok.“-rekla sam nekako tiho, tek toliko da budem pristojna, a zatim se ogledala po kući. Bila je to skromna prizemnica, no vrlo ugodna. Hodnik popločen bijelim pločicama, blještavim od čistoće, sa starim regalom od orahovine i zidovima bijele boje, parketom obložena dnevna soba. Jedino je žuta boja na zidovima dnevne sobe odskakala , no svejedno se savršeno uklopila u ostatak.
„Sjednite, hoćete li popiti što?“-pristojno je upitao pokazujući rukom na kauč smješten do zida. Upalio je TV, na čemu sam mu bila neizmjerno zahvalna. Grobna tišina još bi me više činila nervoznom.
Antikvitetni ormarić šepurio se u desnom kutu sobe. Lijepo oblikovan, sa mnoštvom sitnih, pomno izrezbarenih detalja; netko si je zaista dao truda. Bukovina rekla bi. Starosti oko 200 godina. Sigurno mora biti prilično vrijedan. Ali to je jedina takva vrijedna stvar u ovoj sobi, a i ostatku kuće koji sam imala prilike vidjeti. Našla sam se kako razmišljam kao i moja mama. Stresla sam se na tu pomisao. Nisam se baš vidjela u nekom unutarnjem dizajniranju, ni u fanatičnom proučavanju antiknih stvari. Allan se vratio u sobu na pladnju noseći već napravljen sok, i zdjelicu sa slanim kikirikijem.
„Izvolite.“-savio je koljena kako bi se što više spustio u razinu stola, a zatim stavio čaše i zdjelicu na stol. Sjeo je u fotelju nasuprot nas.
„Kako to da imate onaj stari ormarić tamo u kutu ?“-upitala sam odjednom iznenadivši sama sebe.
Pogledao me sa zanimanjem, zatim skrenuo pogled prema ormariću i i vratio ga na mene.
„Izradio ga je moj neki daleki rođak. Već je generacijama u obitelji, ni neznam koliko njih. Star je nešto više od 200godina, i nikome još nije palo na pamet prodati ga. Iako vjerujem da vrijedi mnogo.“- prošao je rukom kroz kosu i zadovoljno se nasmiješio. Uzvratila sa mu osmijeh i usnicama oblikovala riječ „hvala.“ Svi troje zagledali smo se u vijesti na TV-u. Skora oluja brzo će nas proći, iako su u nekim dijelovima zemlje poduzete preliminarne mjere opreza u slučaju poplava.
Ili jednostavno; oprat će nas ko miševe.
„Nije da nam sad baš treba ovakvo vrijeme, ali barem se malo smanje vručine.“-izjavila je Giada na kraju vremenske prognoze.
„Idem se ja presvući pa možemo krenuti.“-Allan se pridignuo iz naslonjača i brzo otkoračao iza jednih od mnogobrojnih vratiju.
„Sam živi ovdje?“-upitala sam Giadu usput je lagano gurnuvši laktom u rebra.
„Ne, sa roditeljima, i mlađom sestrom i njenim sinom.“- odgovorila mi je ispijajući sok
„Mlađom?“- upitala sam nekako šokirano
„Da, mlađom. Allanu su 23, njegovoj sestri 21. Rodila je prije nešto više od godinu dana.“
„Aha..“-rekla sam kratko i ušutjela.
„I gdje nas vodiš prije partya?“-viknula je Giada iz dnevne kako bi je čuo
„Idemo do McDonaldsa. Pretpostavljam da još niste jele danas.“- i dobro je pretpostavio. Sve dok nije izgovorio riječ McDonalds, nisam ni shvatila koliko sam gladna. Želudac mi je počeo krčiti. „Šuti, do sad ti ništa nije falilo.“-svađala sam se u sebi sa njim.
„Hoćemo li?“-izašao je iz sobe u crnoj majici dugih rukava koja mu se pripijala uz ruke. Mišićava ramena privlačila su još veću pozornost nego kad je imao kratku majicu. Smeđu kosu razbarušio je gelom, pretpostavljam, a tamne traperice sasvim su mu dobro stajale. Izgledao je prilično seksi.
„Jane!“-prekorila sam sama sebe, osjećajući kako mi obrazi gore. Giada me uhvatila pod ruku i krenule smo prema izlazu. Ušavši u Allanov auto, osjetila sam se ugodnije. Pomisao na to da moram šetati ulicama po ovakvom vremenu nije mi se baš sviđala. Pogledala sam još jednom prema nebu, a olujni oblaci sve više su se gomilali na horizontu. Uz tiho brujanje motor auta se upalio i krenuli smo ponovno na glavnu cestu. Iz radija je tiho dopirala pjesma skupine Coldplay. Zaustavivši se ispred McDonaldsa, i brzim korakom ušavši unutra želudac mi se još jednom oglasio. „Rekla sam ti šuti!“-imala sam osjećaj da je cijela prostorija čula moje krčanje u želucu. Začudo nije bilo gužve. Prišli smo pultu, a kako sam ja bila prva odmah sam se bacila na naručivanje.
„Dobar dan, izvolite“-ljubazni mladić pozdravio nas je sa smiješkom
„Dva cheseeburgera, male krumpiriće, umak od vrhnja, jednu pitu od višnje, i…“
„I.. ajde da pogodim. Dijetalna cola.“- začula sam Allanov glas iz kojeg sarkazam nije izostajao.
Uputila sam mu dug oštar pogled.
„Sprite“ – okrenula sam se nazad prema prodavaču i razvukla usiljeni osmijeh.
Giada i Allen naručili su odmah iza mene, svatko je platio svoj dio, iako je Allan inzistirao na tome da on plati.
„Trebat će ti novac. Moramo još izaći večeras.“-namignula sam mu prošavši pored njega sa pretrpanim pladnjem. Nasmijao se i krenuo zamnom. Osjećala sam se neobično kad sam osjetila da mi se sasvim približio. Zastala sam kako bi se okrenula po prostoriji u potrazi za dobrim mjestom.
„Ajde tamo u kut, do prozora.“-progovorio je iza mene, i lagano me ramenom gurnuo kako bih se nastavila kretati. Na trenutak kao da je sve stalo, taj jedan djelić sekunde kad sam ga dotaknula kao da je postao vječnost. Nekako baš i nisam više bila gladna.
M's 8 je bio poveći noćni bar u kojem smo trebali provesti ostatak večeri. Nisam imala ništa protiv, muzika je bila dobra, kokteli također. A nisam imala ništa ni protiv konobara, ni koktel majstora. Oko ponoci M's 8 je već bio pun, i vrvio je životom. Plesalo se kuda s stiglo, po stolovima, stolicama, na podiju. Giada, Allen i ja ipak smo se odlučili za podij. Ovaj puta gužva me nije nimalo smetala, nisam poznavala nikog, i to mi je ulijevalo dodatan osjećaj sigurnosti. Po prvi puta sam mogla raditi što god sam poželjela, i to je izazvalo neobičan osjećaj u meni. Popila sam koktel koji sam držala u ruci, i stavila čašu na šank, usput povukavši preslatkog konobara da zapleše samnom. Nije mu dugo trebalo da prihvati poziv. Za nekoliko minuta njegove ruke već su bile na mojim bokovima lagano prateći njihove pokrete. Plesali smo nekoliko pjesama, a onda je on otišao dalje raditi. Mislila sam da se neće vratiti no prevarila sam se. Nakon 10 minuta ponovno je bio ispred mene, privivši me uz sebe, nježno mi rukom prolazeći kroz kosu. Crna razbarušena kosa, i velike oči, čiju boju nisam mogla razabrati zbog raznih boja lasera koje su kružile prostorijom. U jednom trenu mogla sam primijetit Giadin zabrinut pogled. Malo sam se odmaknula od konobara kojem još uvijek nisam znala ime i otišla do Giade.
„Što je?“-upitala sam pomalo ljuto
„Jane, molim te makni se od njega. Allen kaže da je teški ženskaroš, i sumnja se da je silovao djevojku koja ga je odbila.“-govorila je a u očima joj se mogla vidjeti zabrinutost
„Allan priča gluposti! „-viknula sam i oštro ga pogledala. Bi je naslonjen na šank, u jednoj ruci držeći bocu coca-cole dok je drugom popravljao kosu.
„Giada, pusti me da se zabavljam. Konačno.“-teško sam uzdahnula i položila ruku na njeno rame
„Jane, pripita si. Ne poznaješ ga. Makni se od njega!“-očajno je govorila pokušavajući me odvući
„Ne, pusti me!“-istrgnula sam se iz njene ruke i otišla nazad kod „konobara“.
Razvukao je osmijeh licem kad me ugledao, i ispružio ruku koju sam ja obuhvatila svojim prstima.
Nakon svega nekoliko minuta, osjetila sam još nečije ruke na svojim bokovima sa stražnje strane. Vidjela sam konobarev zbunjen pogled i odlučila se okrenuti.
„Što hočeš!?“-viknula sam ljutito
„Da se makneš od njega.“-približio je usne mom uhu, od čega su me prošli trnci
„Ne želim, i pusti me!“-ruke sam mu odmaknula sa svojih bokova, Allen me obišao i prišao konobaru.
Vidjela sam da mu nešto govori, a zatim je konobar uzjapureno otišao.
„Odakle ti pravo da ga tako pošalješ od mene?“-upitala sam oštro Allena
„Vjeruj mi, poznajem ga bolje nego ti. I duže.“-rekao je mirno i povukao me unutra
„Svejedno ti ne daje pravo da se tako ponašaš. Možda se samo hoću zabaviti.“-frknula sam nosom
„Jane, ti nisi cura koja se samo zabavlja.“-stao je i okrenuo se prema meni
„Kako si došao do tog zaključka?“-prekrižila sam ruke na prsima i pogledala ga
„Znaš da dojam o čovjek dobiješ u prvih 7 sekundi kad ga upoznaš?"- zagledao se u mene „Nisi takva djevojka.“- govorio je kao da je u tom trenutku izvukao svu pamet svijeta.
Otišla sam do Giade koja me zagrlila, vjerojatno kako bi me smirila.
„Jane, nemožeš zaboraviti Codya tako da budeš sa drugim dečkima. To nije tvoj stil, a i to nisi ti. Zabavi se, ali ne na takav način, i sa takvom osobom. Sutra bi žalila zbog svog postupka.“-rekla je nježno i ponovno me zagrlila.
Prema svemu sudeći, ja sam trebala biti ona pametnija. Izgleda da su se svi prevarili. U tom trenutku nisam bila, nimalo, ali zato je ona bila glas razuma. I Allen. Pretpostavljam da bi mu trebala zahvaliti. Ali ne danas.

Vožnja vlakom potrajala je kraće nego sam mislila. Tri sata i petnaest minuta ni izbliza ne traju toliko dugo kad imaš što raditi. Zadnjih dvadeset minuta gledala sam kroz prozor, promatrajući okolinu. Prolazili smo prostranu livadu, mjestimično ispunjenu drvećem. Priroda je djelovala tako spokojno bez ljudi koji bi je narušavali. Jedna srna pretrčala je poljem, vjerojatno u potrazi za hranom. Djelovala je tako graciozno da sam joj zavidjela. Lakoća njenih pokreta bila je daleko nemjerljiva sa mojima, a u plesu bi zapravo to zaista pomoglo.
„Sljedeća stanica Nashville.“-oglasio se muški glas kroz zvučnik u desnom kutu. Ustala sam, otresla zelene traperice i skinula torbu sa police. Otvorila sam vrata kupea, a buka koja je dolazila kroz otvoreni prozor zaglušila je sve zvukove. Osjetila sam kako vlak usporava, pa sam se uhvatila za rukohvat kako nebi posrnula. Nesnosna škripa kočnica natjerala me da jednom rukom pokrijem uho.
Nakon što sam mukom otvorila vrata, zastala sam na prvoj stepenici i pogledom potražila Giadu.
Vidjela sam je kako veselo maše, dok je njena smeđa kosa lepršala nošena vjetrom. Osmijeh joj je bio razvučen preko cijelog lica. Pored nje stajao je, pretpostavljam, Allan. Sišla sam niz stepenice vukući tešku torbu za sobom, dok sam gledala kako se Giada i Allan približavaju. Miris divlje ruže koji je prostrujao zrakom natjerao me da na trenutak zatvorim oči i duboko udahnem. Kad sam ih ponovno otvorila ugledala sam ga sasvim blizu, tako jasno, sa izraženim kao nacrtanim usnama na glatkoj koži lica i dubokim smeđim očima koje su me promatrale znatiželjno.
„Jane, ovo je Allan.“-rekla je Giada veselo, pritom me kratko zagrlivši.
„Još si ljepša nego te Giada opisivala.“-namignuo je, te mi pružio ruku.
„Pa, hvala.“-odgovorila sam posramljeno, dok sam osjećala nalet rumenila u obrazima.
Allan je krenuo prema autu noseći moju torbu, a Giada me povukla za rukav.
„On to zaista i misli.“-govorila je šapatom dok se Allan udaljavao, „Poznajem ga evo već skoro godinu dana, i do sad je to rekao sam za tri djevojke. Ti si treća.“-razvukla je usne u osmijeh otkrivši pritom snježno bijele zube, te se laganim poskocima zaputila prema automobilu. Allan je već ubacio moju torbu u prtljažnik te pogledao u mom smjeru i osmjehnuo se.
Ovo je definitivno bio šok. Nikad nisam imala ovakav doček. Produžila sam korak prema automobilu kojeg je Allan već upalio. Sjela sam na zadnje sjedalo i naslonila glavu na staklo. Za nekoliko trenutaka nalazili smo se ispred masivne sive zgrade, mjestimično prošarane plavim crtama. Izgledalo je vrlo efektno dok su crte ostavljale dojam nakošenosti zgrade.
„Evo nas.“-Giada je ciknula od sreće i pljesnula rukama.
Allan je šutke izašao iz auta otvorio vrata Giadi i meni, a zatim izvadio torbu iz prtljažnika.
„Opa, izgleda da ipak još postoje kavaliri.“-podigla sam obrvu i okrenula se prema Allanu
„Nemoj se naviknuti previše.“-rekao je to nekako bezlično; nisam mogla procijeniti šali li se ili misli ozbiljno, no kad sam čula Giadino smijanje na moju zbunjenu grimasu, slabašno sam se osmjehnula.
„Vidimo se večeras?“-upitao je Allan ulazeći polako u auto.
„Da vidimo se, naravno. U 9?“- začula sam je kako priča iza mog ramena
„Allan. Hvala na prijevozu.“-uspjela sa izustiti još uvijek pomalo zbunjena.
„Nema problema. Vidimo se.“-mahnuo je rukom i odvezao se u nepoznatom smjeru.
Ušle smo kroz bijela lakirana vrata, i popele se stepenicama na 4 kat.
Giadina soba bila je zapravo prilično velika u odnosu na ono što sam ja očekivala. Dva kreveta, veliki hrastov ormar, dva pisača stola boje bazge i maleni balkon činili su sobu sasvim pristojnom. Pleteni, šareni tepih na sredini oživio je cijelu sobu, a zavjese u nijansi narančaste kakva je bila utkana u tepih nekako je vizualno povećala prostor. Minijaturna kuhinja nalazila se u prolazu prema izlaznim vratima, a kupaonicom su bile spojene dvije sobe.
„Gdje ti je cimerica?“-upitala sam znatiželjno vidjevši dva kreveta.
„Rekla sam ti već, uglavnom je ni nema ovdje. Stalno je kod dečka.“- oteo joj se hihot. „Slobodno raspremiš stvari ako imaš što. Osjećaj se kao kod kuće.“-namignula mi mi je i otvorila vrata balkona.
„Hvala.“-rukom sam zataknula pramen kose iza uha i sagnula se da izvadim neseser iz torbe.
„Kapuchino?“-upitala je nerazumno, sa punom žlicom nutelle u ustima.
„Može. I vode ako nije problem.“-osmijeh mi se proširio licem. Nije se nimalo promijenila, i dalje je jela nutellu sa žlice, bez kruha, kao i uvijek. Nekako mi je bilo drago zbog toga. Vjerojatno su to samo sitnice, ali tako sam jedino ostala uvjerena da se Giada nije promijenila ; da ju Nashville nije promijenio.
„Nisam znala da imaš ljubimca.“-pogledala sam prema Giadi a zatim vratila pogled na malo bijelo stvorenje u krletci.
„Da, nedavno sam je nabavila.“
„ Što je to zapravo, zec?“-i dalje sam promatrala malu bijelu pahuljicu sklupčanu u kutu
„Zapravo, patuljasti kunić, odnosno kunićica. Sevin.“-govorila je dok je u rukama nosila dvije čaše i bokal hladne vode. Odložila ih je na stol, i iz krletke izvadila zečicu. Imala je prekrasnu dugu, bijelu dlaku. Prošavši rukom kroz njeno mekano krzno, učinilo mi se kao da diram oblake.
„Kapuchino će uskoro. A za to vrijeme mi možeš pričati što ima novog.“-rukom me potapšala po ramenu i spustila Sevin na pod. Pomno promotrivši okolinu svojim tamnoplavim očima veselo je odskakutala ispod stola, dok se Giada zavalila na krevet pored mene. U jednom trenutku sam se osjećala toliko dobro, toliko slobodno, da sam poželjela isti trenutak preseliti se ovdje.

Babsi, nadam se da se neces ljutiti što sam posudila "Sevin." =D

Četvrtak je već bio na izmaku, a ja sam se sve više veselila vikendu. Ben i Catherine su uvježbavali svoje točke koje sam im osmislila, i bili su vrlo vješti u tome. Dewan i Sawannah bili ipak su malo manje uspješni. Najmlađi su par koji treba nastupati, imaju svega 7 godina, i zaista su preslatki. Koreografija im je bila jednostavna, iako su se i sa njome podosta mučili, vidjelo se na njima da daju sve od sebe da uspiju. Unijeli su sve što su imali u taj ples, i sa takvim stavom će daleko dogurati. To se vidjelo već sad.
Pogađate iz gore navedenog.;pristala sam raditi koreografiju za ples, uz uvjet da mi u petak daju slobodno. Naravno, nisu dugo razmišljali.
„Idemo Jane, pusti njih nek vježbaju. Imamo i mi svoje točke za uvježbavanje.“- rekao je Mike i u prolazu me udario ručnikom po guzici. Došlo mi je da mu opalim šamar, ali suzdržala sam se. Što ću ja više pokazivati da me to živcira to će on više zezati. Uvježbavali smo rumbu, paso doble i salsu, naravno.
„Mike! Okret i spust, pa 1,2,3 i DESNA noga!“-viknula sam na njega nakon što mi je već drugi puta nagazio na prste
„Oprosti šefice, ali ova tvoja koreografija me zbunjuje. Ja sam lijevak.“-rekao je ponosno
„I ja sam, pa me ne zbunjuje. „-odgovorila sam prkosno i frknula nosem
„Ne sjećam se da sam ikad vidio promjenu smjera odmah nakon spusta, i to na taj način.“-pobunio se prvi puta odkad plešemo.
„Zato Mike, ja smišljam koreografiju, a ti samo plešeš.“-podigla sam obrvu i razvukla usne u osmijeh. Ovaj put sam ja bila ta koja je držala konce u rukama, a on je bio marioneta. „A sad sve ispočetka.“-namignula sam mu i povukla se u kut dvorane. Dovukao se teškim korakom i zauzeo svoj položaj, a zatim duboko udahnuo. Muzika je počela, a mi smo krenuli dalje sa uvježbavanjem.
Završili smo sa treningom i zadovoljno sam otišla kući, da bi što prije spremila torbu. Ujutro sam se morala rano dići kako bih provjerila nisam li nešto zaboravila, nisam voljela otići negdje bez svega što mi je bilo potrebno.
„Marilyn, probudi me ujutro nekih 20 minuta prije nego trebaš krenuti.“-začula sam tatu kako viče iz prizemlja. Otvorila sam vrata sobe i uputila se prema stepenicama dok mi je parket zaškripao pod nogama. Zaustavila sam se na gornjoj stepenici i naslonila se na masivnu ogradu, vješto izrezbarenu do najsitnijeg detalja.
„Nema problema tata.“-rekla sam dovoljno glasno da me čuje u dnevnu sobu.
„Dušo, treba li ti još što za put?“-upitala je mama pomalo zabrinuto.
„Ne mama, sve sam spremila i sve imam. Ne brini, bit ću dobro.“-odgovorila sam sa osmijehom i još se više oslonila na ogradu. Zagledala sam se u bratovu sliku, na kojoj ponosno drži diplomu nakon završene srednje škole. Oteo mi se teški uzdah. Tek sam sad shvatila koliko mi fali otkad je otišao. Vratila sam se u svoju sobu, ponovno popraćena škripom starog parketa, i treskom vratiju. Legla sam na krevet, ruke stavila ispod glave zagledavši se u zvjezdice na stropu. Zalijepila sam ih tamo prije 10-ak godina, nakon što sam ih pronašla u pakiranju zobenih pahuljica. Svijetlile su u mraku, i uvijek prije nego bih zaspala, gledala sam u njih,zamišljajući da ležim pod otvorenim nebom. Neznam kada sam zaspala, no ujutro me probudila budilica na mobitelu. Sunce je pronašlo svoj put kroz zavjese do moje sobe, a nebo se ponosno plavilo. Poskočila sam sa kreveta, shvativši da sam zaspala obučena. Lijeno sam se odvukla do kupaonice, i otišla pod tuš. Kapljice hladne vode nježno su mi klizile niz leđa, dok sam ručnikom brisala mokro tijelo. Obukla sam čistu odjeću i pogledala na sat. Imala sam još pola sata do odlaska pa sam otišla skuhati tati kavu. Ipak je zaslužio. Tiho sam se spustila u prizemlje a zatim upalila radio u kuhinji. Tišina me užasavala, a naša poveća kuća bila je sablasna kad je u njoj vladao muk. Zvuk mikrovalne dao mi je do znanja da je voda ugrijana. Izvadila sam posudu sa kavom iz drvenog ormarića boje breskve, i ubacila dvije žličice kave u šalicu. Šećera će staviti sam koliko mu je potrebno. Popila sam hladan sok od jabuke, i otišla probuditi tatu.
„Evo me za 5 minuta dušo. Skuhaj mi kavu molim te.“-rekao je pospano, ni ne otvorivši oči.
„Skuhana.“-ciknula sam i nasmiješila se.
Pogledao me jednim okom, a zatim se i on osmjehnuo. Zatvorila sam vrata sobe i vratila se u kuhinju te sjela za stol kako bih pročitala jučerašnje novine. Nisam bila luda za čitanjem novina ni časopisa; knjige su oduvijek bile draže. Spremivši se i popivši kavu, tata je uz jedno „Hoćemo?“ uspio pridobiti svu moju pažnju. Pokupila sam stvari i sa osmijehom na licu se zaputila prema garaži.
Kolodvor je bio gotovo prazan. Nitko nije bio previše nadobudan da petkom putuje vlakom u pola 9 za Nashville. Oni koji su trebali ići raditi već su odavno otišli. Oni koji putuju turistički vjerojatno će otići onim vlakom u podne; kad se naspavaju. Stare plastične stolice u čekaonici bile su ispisane markerima, i mjestimično napuknute, a zidovi su već bili gotovo izbljedili. Kupila sam kartu i ukrcala se na vlak koji je već čekao na peronu.
„Javi se kad stigneš.“-zapovijedio mi je tata utisnuvši mi poljubac u čelo.
„Naravno da hoću. Vidimo se u nedjelju.“-rekla sam veselo i mahnula mu posljednji put. Pronašla sam slobodan kupe i udobno se smjestila. Poslala sam Giadi poruku da zna da sam krenula, a zatim se bacila na čitanje „Ubojstva u Orient expresu“.
Koliko sam uspjela shvatiti iz njenih riječi, Giada je već sve isplanirala; očekuje nas naporan vikend. U svim aspektima.